Kad je Enisa Klepo najavila otkaz i zatražila zarađenu platu, gazda ju je krvnički pretukao. Ovaj slučaj je izazvao bunt i bijes javnosti.
Da li je nedavni protest u Jablanici, gde se okupilo više od 3.000 građana, početak energičnije borbe za radnička i građanska prava u BiH, ili tek hepening koji će uskoro biti zaboravljen?
Aktivistkinje i aktivisti iz NVO su optimisti, a sindikalci oprezni. Iz Saveza samostalnih sindikata BiH poručuju da je slučaj “Jablanica” samo vrh ledenog brijega i tvrde da nasilja nad radnicima, naročito ženama, ima mnogo, ali je ono skriveno.
– Ovaj slučaj će poslužiti kao lakmus papir i pokazaće da li su i društvo i institucije u BiH u stanju da konačno stanu na put nasilju – kaže Lejla Čaušević Sućeska iz SSS BiH.
Rijetko prijavljuju nasilje
Nasilje u BiH je, upozorava ona, normalizovano u svim sferama, od porodice do vršnjačkih grupa, a prisutno je, i te kako, i u oblasti rada.
– Imali smo u praksi brojne slučajeve verbalnog, psihičkog i seksualnog, pa čak i fizičkog nasilja na poslu – kaže Lejla Čaušević Sućeska.
Dodaje da radnici, a pogotovo žene radnice, rijetko prijavljuju nasilje. Ćute i trpe poniženja, jer se boje da će izgubiti posao i platu kojom izdržavaju porodice.
Enisa je jedna od rijetkih koja se usudila da progovori i prijavi nasilje, nakon čega je uslijedilo pokretanje krivičnog postupka protiv nasilnika Amera Džafića i vanredni inspekcijski nadzor u njegovom hotelu.
– Ne vjerujem da je Enisa Klepo prva žrtva nasilja u tom hotelu. Takav se incident ne dešava iznebuha. Mnogo je vjerovatnije da su mu prethodile brojne uvrede, možda i šamari, koji su prećutani i skriveni – kaže Čaušević Sućeska.
Posebno teško u manjim mjestima
Kao i drugi sindikalci i aktivisti, i ona ističe da je posebno teška situacija u malim mjestima, gdje se pojedini poslodavci ponašaju kao kabadahije i svoje radnike tretiraju kao robove, znajući da će oni, ako se pobune i dobiju otkaz, teško naći drugi posao.
– Enisa je imala sreće da je porodica podrži, ali još uvijek je pitanje da li će i ona i njena porodica, danas sutra, kada ovaj medijski pritisak utihne, biti u svojoj zajednici ismijani i marginalizovani – kaže Čaušević Sućeska.
Navodi da su ovakvi slučajevi brutalnog nasilja negativna reklama i za pristojne poslodavce, koji se bore da opstanu na tržištu i da svojim radnicima obezbijede redovne plate i pristojne uslove rada.
Pristojne uslove rada i poštovanje elementarnih ljudskih prava radnica tražilo je i šest nevladinih organizacija iz Jablanice, Konjica, Mostara i Sarajeva, koje su organizovale protest u Jablanici, pod motom “Danas Enisa, a sutra to može biti neko od naše djece”.
Poziv na bojkot hotela
Enisu su podržali i brojni aktivisti, novinari i drugi građani, koji su putem društvenih mreža pozvali na bojkot Džafićevog hotela.
U tom hotelu je Enisa Klepo, po obrazovanju pravnica, prema pisanju medija iz Federacije BiH, radila na crno za 700 KM.
Aldijana Trbonja Tule iz “Inicijative građanke i građani Mostara”, jedna od organizatorki protesta u Jablanici, priznaje da su mnogi radnici i radnice u BiH, pogotovo oni koje rade na crno, izloženi različitim vidovima nasilja, ali da to ne prijavljuju.
– Činjenica je da radnike koji rade na crno niko ne štiti, čak ni sindikati, jer takvi radnici nisu i ne mogu biti članovi sindikata – kaže ona.
Dugogodišnja je sindikalna aktivistkinja i smatra da sindikati moraju svoje metode rada prilagoditi stvarnosti i naći načina da zaštite i one koji nisu njihovi članovi i odlučnije ustati protiv nasilja na radu.
– Najvažnije je da zakoni garantuju dostojanstvene uslove rada i da se ti zakoni primenjuju, što danas nije slučaj – kaže Aldijana Trbonja Tule.
Ćutanje kolega
I predstavnici Saveza sindikata RS su podržali protest u Jablanici. Kad su u pitanju elementarna radnička prava, nije bitno ko je odakle, smatra generalni sekretar SS RS Goran Stanković.
– Mi u Republici Srpskoj nismo imali tako drastične slučajeve nasilja nad radnicima, kao ovaj u Jablanici, ali to ne znači da je situacija idilična. Naročito su na udaru žene radnice, koje su izložene verbalnom, psihičkom, a pogotovo seksualnom uznemiravanju na poslu – kaže Stanković.
Dodaje da nije rijetkost da radnica izložena nasilju bude stigmatizovana od strane svojih koleginica i kolega, koji bi trebalo da je podrže.
– Nisu rijetke priče u stilu “ko zna u kakvim je ona odnosima sa šefom”, ili “sama je to zaslužila”. Ali, niko ne zaslužuje maltretiranje i svaki radnik i radnica treba da znaju da će, ako se ne suprotstave mobingu, i oni jednom doći na tapet – upozorava Stanković.
Ocjenjuje da je situacija u Srpskoj ipak mnogo bolja u posljednjih nekoliko godina – zbog odlaska radnika u inostranstvo i manjka radne snage na tržištu, ali i zato što je 2021. usvojen Zakon o sprečavanju uznemiravanja na radu.
– Ovaj zakon, poznatiji kao Zakon o mobingu, zaista djeluje preventivno. Ipak, poslodavcima nije svejedno ako znaju da zbog neukusnih šala, uvreda, uznemiravanja radnika i radnica nakon radnog vremena i drugih oblika mobinga mogu završiti na sudu – kaže Stanković.