Brojna poskupljenja na tržištu, a bez promjena plata radnika, te sve teža ekonomska situacija, kao i električna energija u slučaju ArcelorMittala bile su teme razgovora s predsjednikom Saveza samostalnih sindikata BiH Selvedinom Šatorovićem.
Najavljeni, a potom odgođeni protesti podrške ArcelorMittalu Zenica zbog poskupljenja električne energije, a zatim i obrazloženja Elektroprivrede da za njih nema struje, nagnalo vas je da se uključite i pružite podršku. Kako gledate na ovaj (ne)riješeni problem?
SSS BiH je, zajedno s kolegama iz Sindikata metalaca ZDK, odmah po usvajanju prve verzije Zakona upozoravao da može doći do ovakvog scenarija. Također smo u više navrata pozivali kako Vladu FBiH tako i JP “Elektroprivreda BiH” da vode računa o poštivanju amandmana na Zakon o električnoj energiji, a kojim je ograničeno povećanje cijene na 20%. Nažalost, nije bilo razumijevanja, odgovorni su se oglušili na naše zahtjeve i upozorenja i sada smo u situaciji da su ugrožena radna mjesta.
Isključenje električne energije ArcelorMittalu, koji ima specifične pogone poput Koksare i Visoke peći, koji ne smiju stati ni na jedan minut, značilo bi njen kraj. To bi bez posla ostavilo ne samo 3.200 radnika koji, s eksternim radnicima, rade direktno u ArcelorMittalu u Zenici, nego i 800 radnika u ArcelorMittalu u Prijedoru, uz nesagledive posljedice po poslovanje Željeznica Federacije BiH i Republike Srpske, kao i 600 povezanih firmi.
Riječ je o 12.000 radnih mjesta koja bi se našla direktno na udaru ove nerazumne i neshvatljive odluke u najavi. Pored navedenog, gašenje električne energije moglo bi izazvati i ekološku katastrofu s ogromnim posljedicama, a građane Zenice bi ostavilo bez grijanja skoro dva mjeseca prije kraja grijne sezone. Ne vjerujemo u zvaničnu priču iz Elektroprivrede BiH, da nema struje za ArcelorMittal u Zenici, odnosno da je ta struja prodata na inostrano tržite. Sve su prilike da se radi o utvrđivanju pazara i nekakvoj igri koja nije vidljiva na prvi pogled. Ali nas to uopšte ne zanima.
Zanimaju nas samo i isključivo radnici, a radnicima se mora omogućiti da rade. Isto tako, zakoni ove zemlje moraju važiti jednako za sve, uključujući i dopunjeni Zakon o električnoj energiji, bez diskriminacije i nerazumnih uslova kako za ovu tako i za druge firme u realnom sektoru. Ne trebamo izgubiti iz vida i desetine hiljada radnih mjesta u drugim kompanijama iz industrijskog sektora. U državi koja ima stopu nezaposlenosti među najvišim u Evropi i u kojoj ljudi žive na rubu siromaštva, gubitak čak i jednog radnog mjesta predstavlja ogroman problem.
Brojna poskupljenja na tržištu već odavno nisu u skladu s platama radnika u BiH, kako riješiti ovaj problem i omogućiti dostojanstven život porodice u BiH?
Prema posljednjim podacima Federalnog zavoda za statistiku, potrošačke cijene u Federaciji BiH su za godinu porasle 5,4%, a došlo je do minimalnog rasta prosječne plate. Ono što treba posebno naglasiti je da su znatno povećane cijene prehrambenih proizvoda i higijenskih potrepština, a zabilježen je i rast troškova stanovanja, prijevoza i usluga. To je ono što direktno utječe na svakodnevnicu građana, jer se najviše sredstava na mjesečnom nivou izdvaja upravo za te troškove.
Sindikalna potrošačka korpa, koju redovno objavljuje Savez samostalnih sindikata BiH, iz mjeseca u mjesec tokom 2021. godine je koštala 2.000 KM i više, dok je prosječna plata pokrivala 44-49% minimalnih troškova života četveročlane porodice u Federaciji BiH. Nažalost, najveći broj radnika, njih oko 70%, prima platu koja je ispod iznosa prosječne plate, tako da je odnos između onoga što radnik primi kao platu i onoga što su minimalni troškovi života još negativniji.
Iako su nas od početka pandemije iz Vlade FBiH optuživali da friziramo podatke i preuveličavamo troškove života koje objavljujemo u sklopu Sindikalne potrošačke korpe, posljednjih mjeseci je situacija u vezi sa cijenama postala toliko alarmantna da ni zvaničnici iz Vlade više ne mogu poricati realnost. Ono što bi odmah trebalo uraditi je zabraniti rast cijena osnovnih životnih namirnica i higijenskih potrepština i vratiti ih na iznos koji su imale prije nekoliko mjeseci. Trebaju smanjiti ili ukinuti akcize na gorivo, čime će doći do smanjenja cijena ne samo goriva, već i proizvodnje, a samim tim i proizvoda.
SSSBiH se od uvođenja PDV-a borio i zagovarao diferenciranu stopu koja će značiti minimalan iznos PDV-a za osnovne životne namirnice. BiH mora pratiti ono što rade i mnogo razvijenije zemlje od nas, a koje su smanjile PDV, ograničile i/ili zabranile rast cijena osnovnih životnih namirnica i na taj način izašle ususret svojim građanima. Nakon tih hitnih mjera svakako se treba razviti strategija ulaganja u poljoprivredu i domaću industriju, koja se bavi preradom i priozvodnjom prehrambenih proizvoda i higijenskih potrepština kako bi se pomoglo domaćoj industriji, olakšalo njihovo poslovanje, smanjili troškovi proizvodnje i repromaterijala, a što bi u konačnici značilo dugoročno niže i prihvatljivije cijene za građane naše zemlje.
Minimalna plata od 1.000 KM je nešto što zagovarate već dugo, dokle se došlo s tim, ima li pomaka i kako pomoći i poslodavcima i radnicima?
Savez samostalnih sindikata BiH je zaustavio pokušaj da se izmjenama Zakona o radu dodatno pogorša ekonomski položaj radnika. Nakon više od godinu intenzivnog rada i lobiranja smo se uspjeli izboriti za to da svi klubovi zastupnika u Federalnom parlamentu podrže našu inicijativu da minimalna plata bude 1.000 KM. Mi smo izašli s ovim zahtjevom imajući u vidu sve ekonomske pokazatelje. Samo u BiH imate apsurd da je porez na dohodak jednak porezu na dobit, 10 posto.
To su stvari koje smetaju i Vladi i poslodavcima kojima je u interesu da imaju što jeftiniju radnu snagu. Najbolji argument je sljedeći. U 2020. godini su samo u Zeničko-dobojskom kantonu poslodavci imali dobit veću za 170 miliona od ostvarene u 2019. godini. Godina 2020. je bila krizna, a ipak poslodavci nisu bili uskraćeni za ekstremnu dobit. Kada bi se napravila pravednija raspodjela profita, sasvim realno je moguće da sva preduzeća imaju minimalnu platu od hiljadu KM, a da jedino obrtima, malim porodičnim firmama, država subvencionira minimalnu platu u tom iznosu jer, minimalna plata nije zarada, to je socijalna kategorija koja omogućava kakav-takav život dostojan čovjeka.
Ako uzmete da potrošačka korpa iznosi 2.300 KM, pitanje je da li i tih hiljadu KM omogućava preživljavanje četveročlane porodice. Imamo podršku jednog dijela poslodavaca, kakava je npr. preduzeće “Violeta”, gdje nema plate niže od hiljadu KM. I u susjednoj Crnoj Gori najniža plata je povećana za skoro 100 posto. Iako su poslodavci najavljivali otpuštanje radnika, to se nije desilo. Kod nas se stvara strah kako bi se očuvale postojeće pozicije u kojim bi naši poslodavci nastavili uvoziti automobile od pola miliona maraka, kupovati jahte, avione nauštrb radničkog znoja.
Kako ocjenjujete status uposlenih po sektorima u BiH (policija, zdravstvo, metalni sektor, obrazovanje…), da li su ispunjeni svi zahtjevi sindikata i u kojem smjeru se dalje ide?
Najveći broj zaposlenih u Bosni i Hercegovini se u ovom trenutku nalazi, nažalost, u situaciji koja je daleko od normalnog i dostojanstvenog života. Oko 70% radnika prima platu do 650 KM, što je ponižavajuće. Kada je riječ o sektorima koji platu dobijaju iz budžeta, onda je jedino pozitivno to što su im primanja još uvijek redovna. Daleko od toga da su ona u iznosu u kojem zaposleni u tom sektoru zaslužuju da budu. Moramo ovdje napraviti jasnu distinkciju između radnika u javnom sektoru i izabranih dužnosnika koji, također, platu primaju iz budžeta.
Radnička plata je dvostruko ili trostruko niža od plate dužnosnika i fukcionera na bilo kojem organizacionom nivou. Posebni su problemi u industrijskom i uslužnom sektoru gdje su primanja mnogo niža, a usljed pandemije su u mnogim firmama i smanjena i/ili su postala neredovna. Sindikat će se nastaviti boriti na potpisivanje Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, a koji je jednostrano raskinulo Udruženje poslodavaca FBiH uz svesrdnu podršku ovog saziva Vlade FBiH. Također, nastavlja se i naša borba za potpisivanje granskih kolektivnih ugovora u svim sektorima, jer ti ugovori definišu materijalna prava radnika.
Mladi odlaze, ali i stariji, iskusniji radnici i školovani kadrovi. Da li je radnik dovoljno cijenjen u BiH?
Prema podacima do kojih smo došli, Bosnu i Hercegovinu je tokom 2021. godine napustilo više od 170.000 ljudi. Među njima je najviše kvalifikovanih radnika. Kao država se već godinama suočavamo s masovnim iseljavanjem stanovnika u potrazi za sigurnijom i boljom sadašnjošću i budućnosti. Iz SSSBiH uporno ukazujemo na taj problem i sve negativne posljedice koje će taj trend imati u budućnosti. Međutim, ono što posebno zabrinjava je da među onima koji odlaze ima sve više kvalifikovanih radnika, ljudi koji iza sebe imaju 10 ili više godina radnog isksutva.
Dakle, riječ je o iskusnim radnicima i njihov odlazak predstavlja veliki udar za svakog poslodavca, a samim tim i za ekonomiju u cijelosti. Neke oblasti u privredi se već suočavaju s nedostatkom kvlificirane radne snage. Taj negativni trend će se, sasvim je izvjesno, proširiti i na preostale privredne grane. Radnici su primorani odlaziti u inostranstvo kako bi zaradili dovoljno novca za normalan, prosječan život. Nelogično je očekivati da ljudi ostaju raditi za 500-600 KM, dok za isti taj posao u nekoj od zemalja Zapadne Evrope mogu zaraditi tri ili četiri puta veći iznos.
Ukoliko žele zadržati radnike, poslodavci moraju biti spremni adekvatno platiti njihov rad, znanje i zalaganje. Ukoliko nadležni hitno ne poduzmu mjere i ne promijeni se odnos poslodavaca prema radnicima, u narednom periodu ćemo bilježiti još masovniji odlazak radnika iz Bosne i Hercegovine.
Da li je došlo “5 do 12” za promjene?
S obzirom na ukupnu situaciju u našoj zemlji, 5 do 12 za promjene je bilo još prije nekoliko godina. Surova je istina da građani Bosne i Hercegovine, najveći broj njih već mjesecima, ako ne i godinama, ne žive, već preživljavaju. Nakon što plate sve račune koje imaju, ljudima ostaje minimalno novca za kupovinu osnovnih prehrambenih namirnica i higijenskih potrepština. Ljudi su primorani štedjeti na hrani pa se hrane nezdravo, kupuju ono što je najjeftinije, ne gledajući o kakvom se kvalitetu radi, u minimalnim količinama kupuju meso, voće i povrće. Situacija je još dodatno teža za one koji, nažalost, moraju kupovati lijekove, a da ne govorimo o ponižavajućem položaju naših penzionera.
Građani su primorani zaduživati se da bi osigurali osnovne stvari za život, čime se dovode u dužničko ropstvo prema bankama, mikrokreditnim organizacijama ili u najgorem slučaju kamatarima. Dakle, jeste vrijeme za promjene i mi vjerujemo da među radnicima, penzioerima, studentima, nezaposlenima, ali i svim drugim građanima Bosne i Hercegovine ima dovoljno i znanja i pameti, ali i odlučnosti da se konačno dođe do promjena, da se zaustave negativni trendovi i ova zemlja krene u smjeru razvoja, istinskih evropskih integracija i stabilne ekonomije koja će ljudima omogućiti normalan život.
Izvor: klix.ba