Konferencija NETLEX 22-23. 02. 2017. godine, Brisel

Jednom godišnje Evropska konfederacija sindikata (ETUC) organizuje NETLEX Konferenciju, koja okuplja pravnike i advokate koji rade za sindikate, iz cijele Evrope. Konferenciji je prisustvovalo oko 100 učesnika iz svih zemalja članica EU, zemalja kandidata i potencijalnih kandidata (BiH i Kosovo). Konferenciji su ispred Konfederacije sindikata BiH prisustvovali Kenan Mujkanović (SSSBiH) i Igor Ratković (SSSRS). Konferenciji je prisustvovala i Enisa Vranac Salimović, šef regionalnog ureda MKS-a u Sarajevu. Panelisti su bili : Pinto De Albuquerque, sudija Suda za ljudska prava iz Strazbura, prof. Dr. Martin Risak, Univerzitet Beč, prof. Dr. Jeremias Prassl, Univerzitet Oksford, Marianne Thyssen, Evropska komisija, sudija Evropskog suda pravde, Claire Courteille, direktor Kancelarije Međunarodne organizacije rada u Briselu i drugi panel diskutanti.

Na Konferenciji je, između ostalog, konstatovano da je uticaj Brexita u Velikoj  Britaniji, ali i u ostatku Evrope, ugasio mnoga radna mjesta, te da je postupak i dalje u toku. Evropska unija je u postupku donošenja novih direktiva, ali i zamjene postojećih.
Prvi dan Konferencije obrađene su sljedeće aktuelne teme:
– Dignitet i privatnost
– Internet platforme
– Roboti i vještačka inteligencija.

Centralna tema Konferencije je bila „Uloga zakona o radu u budućem svijetu rada“. Konferenciju je otvorila Esther Lynch, Sekretar ETUC-a, konstatacijom da su sve izraženiji deregulacijski pritisci zasnovani na tvrdnjama kako je zakon o radu prevaziđen i da opterećuje poslovanje, kao i da poslodavci ne žele sindikate, niti klasične radnike. Lynch smatra da nas tek očekuju najveći izazovi zbog sve dinamičnijeg i bržeg razvoja tehnologije, koju će pratiti „inovacije“ u izbjegavanju regulatornog okvira koji štiti radnike od strane poslodavaca, prekarnost, nesigurnost radnika, ugovori sa nula sati radnog vremena, ugovori na poziv itd, a prema kojim rad postaje roba, zaključila je Lynch.

Sudija Evropskog suda za ljudska prava, Pinto de Albarquerqe, govorio je o prvoj temi kroz prizmu slučaja Barbulescu protiv Rumunije, u kojem  je bio član Vijeća koje je postupalo u prvostepenom postupku. U konkretnom slučaju, radnik je dobio otkaz jer je u toku radnog vremena povremeno komunicirao preko interneta (privatno) uprkos načelnoj zabrani poslodavca, iako nije dokazano da je poslodavcu time na bilo kakav način pričinjena šteta, odnosno da su time narušeni njegovi interesi. Pinto je imao izdvojeno mišljenje, da poslodavac nema neograničeno pravo kontrole komunikacije radnika, nego da politika nadzora mora biti najavljena uz sudsko dopuštenje. Stav sudije Pinta je da u svakom slučaju treba razmisliti o neophodnosti takve kontrole od strane poslodavca, te da nezakonito pribavljen dokaz ne može biti osnov za otkaz ugovora o radu. Kada je riječ o pristanku radnika na takvu kontrolu, sudija Pinto je kazao da se mora ići dalje od forme i uzeti u obzir da li je radnik takav pristanak dao dobrovoljno ili pod pritiskom. Ovaj predmet je trenutno pred drugostepenim vijećem suda, uz napomenu da je ETUC ovdje iznio stav kao treća strana na strani Barbulescua. Sudska praksa se još uvijek razvija po ovom pitanju i nisu izgrađeni jasni kriteriji i principi.

Otvoreno je pitanje razlike između radnika i zaposlenog, gdje je ustanovljeno da nema definisane razlike između ova dva pojma, te je prof. Dr. Martin Risak sa Univerziteta u Beču konstatovao da „osoba koja vrši određene poslove za drugu osobu po njenom nalogu i uz određenu naknadu“. Dakle bez obzira na drugačije nazive (zaposleni, samozaposleni..), čime poslodavci nastoje izbjeći obaveze koje proizlaze iz radnog zakonodavstva, ako su ispunjeni uslovi iz navedene definicije, u pitanju su radnik i poslodavac, koji u tom slučaju potpadaju pod normativni okvir kojim su uređeni radni odnosi sa pripadajućim pravima i obavezama. Na temu „ko je poslodavac“ izlagao je prof. Dr. Jeremias Prassl sa Univerziteta Oxford, stavljajući akcent na razvoj tehnologije, internet platforme, nestanak standardnog  tržišta rada posebno u IT sektoru, odnosno gubljenje distinkcije između poslodavca i radnika nekom dosadašnjem, klasičnom shvatanju.

 

Wiebke Warneck (ETUC pravni savjetnik) istakla je potrebu formiranja specijalizovanog suda, odnosno profilisanje specijalizovanih sudija pri Europskom sudu,  samo za radne odnose. Vezano za direktive EU, stava je da sve direktive koje se tiču radnih odnosa treba da koriste termin „radnik“ a ne „zaposleni“.

O drugoj temi „Internet platforme“ govorio je Toni Warr iz engleskog sindikata GMB. Zbog rada preko internet platformi javlja se pitanje  ko je poslodavac. Kao primjer naveo je slučaj „Uber“ protiv kojeg je 19 londonskih vozača podnijelo  tužbu radi priznavanja prava koja imaju zaposleni u radnom odnosu. Iako se Uber branio time da sa vozačima nema ugovorni odnos, te da su oni samozaposleni, a Uber samo internet platforma a ne kompanija koja se bavi prevozom, radnici su tokom sudskog postupka uspjeli dokazati da se radi o lažnoj samozaposlenosti, odnosno pokušaju zaobilaženja zakonskog okvira s ciljem izbjegavanja obaveza prema radnicima. Dokazano je da je Uber djelatnicima nametao niz obaveza od čijeg izvršenja je ovisilo da li će nastaviti raditi za Uber ili biti „deaktivirani“. Sudija je donio presudu u korist radnika, uz konstataciju da samozaposlenost treba biti izbor radnika, a ne poslodavca, uber će svim radnicima morati osigurati platu ne nižu od zakonski minimalne plate i omogućiti pravo na godišnji odmor. Iz ovog razloga se ova presuda smatra historijskom.
Na temu robota i vještačke inteligencije, govorila je i Kejtlin Miler, navodeći procjenu OECD-a da će u bliskoj budućnosti 5-10% radnih mjesta zamijeniti roboti, odnosno vještačka inteligencija. Ona je skrenula pažnju da ima i pesimističnijih procjena, prema kojima bi oko 40% radnih mjesta mogla zamijeniti vještačka inteligencija, što će biti ogroman izazov za radnike i sindikate.

Maria Rodrigues govorila je o mogućnosti da Europski parlament usvoji značajnu Rezoluciju-Europski stub socijalnih prava. Ovo je naročito značajno zbog izazova koje sa sobom donosi budući svijet rada. Također se osvrnula na internet platforme, kao potpuno novu vrstu radnih mjesta koja nije postojala do prije nekoliko godina, gdje radnici (tzv. samozaposleni) moraju imati minimalna prava. Stava je da treba donijeti i jednu Okvirnu direktivu s tim u vezi.  Bez obzira kako strane zovu dokument kojim uređuju svoje obaveze bitan je njegov sadržaj, odnosno da li postoje dva ključna elementa koja karakterišu radni odnos-subordinacija i zavisnost. Uporedo sa evolucijom tržišta rada koja je nezaustavljiva i postavljat će sve veće izazove pred radnike treba da evoluira i radno zakonodavstvo, kao  i sudska praksa, posebno kada su u pitanju tzv. „digitalni“ radnici.

Matilda Frapard je govorila o zakonu o „pažljivom postupanju“ usvojenom 21.02.2017.godine u Francuskoj, što je prvi zakon u svijetu koji odgovornost za štetu koju su prouzrokovale podržnice, ekspoziture i filijale velikih kompanija, prenosi i na velike kompanije, uz mogućnost kazne do 10 miliona eura, kao i kompenzaciju štete. Povod donošenju ovog zakona, čija je procedura trajala 4 godine uz velike otpore velikih kompanija, bila je nesreća u jednoj tvornici tekstila u Bangladešu, gdje je zbog rušenja objekta tvornice poginulo preko 1000 radnika, a više stotina povrijeđeno. Prilikom istrage su uočeni mnogi propusti koji su doveli do tragedije, a u ruševinama su pronađene mnoge etikete velikih brendova za koje je tvornica radila. Ovim zakonom su nametnute jasne obaveze velikim kompanijama kada su u pitanju njihove podružnice, uključujući i izradu tzv. Plana pažljivog postupanja.

U Evropskoj uniji se postavlja pitanje oko nadležnosti inspekcije rada i traži se rješenje da inspektori iz jedne zemlje mogu vršiti inspekcijski nadzor u stranim zemljama, zbog slobodnog kretanja radne snage.

Sagledavajući sve direktive koje su na snazi i primenjuju se u EU evidentno je da one isključuju zaštitu zaposlenog, već samo utvrđuju zaštitu radnika i radničkih predstavnika. Preporuka EKS-a i Međunarodne konfederacije sindikata je da se u zaštiti radnika sve više treba oslanjati na konvencije i preporuke Međunarodne organizacije rada.

PODIJELI