Sarajevo – Federalno ministarstvo rada i socijalne politike je 07.09.2022. godine dalo Instrukciju za postupanje kod procjene rizika, pozivajući se na Zakon o zaštiti na radu (Službene novine Federacije BiH broj 79/20) i Pravila o procjeni rizika (Službene novine Federacije BiH broj 23/21). S obzirom da Zakon o zaštiti na radu izuzetno važan akt, posebno za radnike u realnom sektoru, njegova ispravna i dosljedna primjena je od ogromnog značaja, a Pravila o procjeni rizika, odnosno procjena rizika, u konačnici trebaju rezultirati većim stepenom zaštite i sigurnosti na radu, uz zamjenu opasnog bezopasnim ili manje opasnim gdje god je to moguće.
Kroz pomenutu Instrukciju Federalno ministarstvu rada i socijalne politike je zauzelo stav, nakon 16 mjeseci primjene Pravila o procjeni rizika, da se poslovima sa povećanim rizikom trebaju smatrati samo poslovi sa velikim i vrlo velikim rizikom, ali ne i srednje velikim, što je dosad bio slučaj. Razlog je, kako se navodi u samoj Instrukciji, povećan broj radnih mjesta sa povećanim rizikom, odnosno samim tim i povećani troškovi za poslodavce!
Ovakav stav Ministarstva aposlutno nije osnovan. Poslovi s povećanim rizikom definisani članom 3. tačka m) Zakona o zaštiti na radu, kao poslovi utvrđeni aktom o procjeni rizika na kojim i pored potpuno ili djelimično primijenjenih mjera u skladu sa ovim zakonom, postoje okolnosti koje mogu da ugroze sigurnost i zdravlje radnika. Ista se definicija pominje i u Pravilima o procjeni rizika u članu 15. stav 3. Dakle, u relevantnim propisima ne stoji da su poslovi sa povećanim rizikom samo poslovi sa velikim i vrlo velikim rizikom.
Nadalje, u članu 15. Pravila o procjeni rizika, rizici su klasificirani u pet kategorija: a) beznačajan rizik, b) rizik koji je prihvatljiv, c) srednje veliki rizik, d) veliki rizik, e) vrlo veliki rizik. Vidljivo je da se u Pravilima o procjeni rizika ne pominje „srednji nivo rizika“ kako je navedeno u predmetnoj Instrukciji, nego „srednje veliki rizik“.
S obzirom da ta kategorija dolazi iza kategorije b) – rizik koji je prihvatljiv, logičan je zaključak da radno mjesto sa srednje velikim rizikom predstavlja radno mjesto sa rizikom koji je neprihvatljiv, odnosno radno mjesto sa povećanim rizikom, koje kao takvo za poslodavca povlači niz obaveza koje proizilaze iz Zakona i Pravila o procjeni rizika: investicije u poboljšanje zaštite na radu (promjene u tehničko-tehnološkom procesu rada zamjenom opasnih segmenata u radnom procesu bezopasnim ili manje opasnim, smanjenje vremenske izloženosti radnika utvrđenim fizičkim, hemijskim, biološkim štetnostima i negativnom uticaju mikroklime, uklanjanje štetnih tvari iz upotrebe ili zamjena manje štetnim, postavljanje izolovanih kabina, uvođenje mehanizacije radi zamjene fizičke prisutnosti radnika, ergonomske mjere, ograničavanje dijela tehničko-tehnološkog procesa, odnosno štetnog uticaja na radnu okolinu postavljanjem pregrada, okvira, izmjene u organizaciji rada poput skraćenja radnog vremena odnosno izloženosti radnika, zapošljavanje dodatnog broja radnika, zapošljavanje jednog ili više radnika za zaštitu na radu i dr.), dodatno osiguranje radnika kod osigurajavujće kuće, osiguranje periodičnih ljekarskih pregleda, posebne naknade u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom i dr.
Logično, sve su ovo obaveze koje poslodavci, oni koji zaštitu na radu posmatraju isključivo kao suvišni trošak, žele izbjeći, a akt o procjeni rizika svesti na nivo običnog obrasca koji treba koštati što manje i služiti isključivo za pokazivanje kad dođe inspekcija.
Za veliki, odnosno „povećan“ broj radnih mjesta sa povećanim rizikom, posebno u hemijskoj, metalskoj ili tekstilnoj industriji, nije kriva procjena rizika, nego prvenstveno uslovi rada koji su na većini proizvodnih radnih mjesta zaista po zdravlje štetni i opasni, kao i nepostojeća ili nedovoljna ulaganja u zaštitu na radu. To je suštinski problem, a ne metodologija procjene rizika. Upravo iz ovih razloga smatramo da resorno Ministarstvo nije imalo osnova ni potrebe da ovom instrukcijom, sada, kada je postupak procjene rizika uveliko odmakao ili je u dosta slučajeva okončan, u radna mjesta sa povećanim rizikom klasificira samo radna mjesta sa velikim, odnosno vrlo velikim rizikom, čime je većina radnih mjesta sa posebnim uslovima rada, posebno u industriji, praktično izuzeta iz režima radnih mjesta sa povećanim rizikom, kao i obaveza koje poslodavci s tim u vezi imaju.
Nemamo razlog sumnjati da ovlaštene organizacije za zaštitu na radu koje pružaju usluge procjene rizika, svoj posao obavljaju stručno, profesionalno i objektivno. Na kraju krajeva, ove poslove ne bi ni mogli obavljati da nemaju dozvolu resornog Ministarstva rada i socijalne politike, koja je potvrda da posjeduju sve potrebne stručne, tehničke i druge reference.
Svjesni smo da vjerovatno postoji veliki pritisak poslodavaca i njihovih asocijacija na sve subjekte u ovom lancu, između ostalog i na resorno Ministarstvo. Ali, ovo Ministarstvo ne smije poklekuti pod takvim pritiscima i mora jednako voditi računa o interesima i radnika i poslodavaca.
Imajući u vidu sve gore navedeno, tražimo da Ministarstvo rada i socijalne politike preispita i koriguje predmetnu Instrukciju u spornom dijelu koji se odnosi na utvrđivanje radnih mjesta sa povećanim rizikom.
Služba za informisanje